Osnovna škola Jordanovac Zagreb

Psiholog u osnovnoj školi

Psiholog u osnovnoj školi obavlja posao stručnog suradnika i ima mnoge zadatke i obaveze. Najveći dio posla je neposredan rad s učenicima, a radi i s nastavnicima i roditeljima u svrhu boljeg razumijevanja djetetovih potreba. U radu s djecom odnosno učenicima, psiholog:

• prepoznaje individualne potrebe učenika;
• provodi individualna i grupna savjetovanja;
• procjenjuje psihofizičku spremnost za polazak djeteta u osnovnu školu;
• identificira darovite učenike i razvija programe za poticanje njihovih sposobnosti;
• prepoznaje poteškoće u ponašanju i vršnjačkim odnosima, emocionalne i obiteljske poteškoće i pomaže učenicima prevladati ih;
• dijagnosticira specifične potešoće u učenju; pomaže učenicima u postizanju boljeg školskog uspjeha;
• putem radionica provodi programe prevencije nepoželjnih oblika ponašanja.

U radu je jako važno surađivati s drugim stručnim suradnicima, profesorima, učenicima i roditeljima kako bi se održala dobrobit djeteta i ostvarili odgojno-obrazovni ishodi. Školski psiholog kroz savjetovanje i edukativna predavanja na roditeljskim sastancima pomaže roditeljima prepoznati razvojne i individualne potrebe učenika te u skladu s njima izabrati najbolje načine podrške i pomoći. Također pomaže roditeljima da razviju potrebne vještine i načine komunikacije kako bi mogli pružiti podršku djetetu, a pomaže i u uspostavljanju kontakata s vanjskim institucijama koje su možda potrebne djetetu.

Školski psiholog u radu s učiteljima i nastavnicima ne radi savjetovališni rad, kao s učenicima i roditeljima, nego se oblik suradnje naziva konzultativnim radom. Zadaća psihologa je pomagati u prepoznavanju razvojnih i individualnih potreba učenika, podučavati učitelje i nastavnike razumijevanju tih potreba i kako reagirati u skladu s njima, te poticati toleranciju na različitost među učenicima. On pomaže nastavnicima identificirati teškoće u razrednoj klimi, uspješnosti i načinu rada, pomaže im razviti strategije za rješavanje tih teškoća, te promovira različite metode rada koje potiču kreativnost i sudjelovanje nastavnika i učenika zajedno.

Zbog čega učenici dolaze školskom psihologu?

Razlozi zbog kojih učenici dolaze školskom psihologu obično su: emocionalni, obiteljski ili osobni problemi; problemi u odnosima s drugima, komunkaciji; ako ih netko zadirkuje ili ismijava; problema u ponašanju (verbalno/fizičko nasilje, ometanje sata, neopravdani izostanci s nastave); poteškoća s učenjem, treme, straha od ispita, straha od škole; lošeg uspjeha; nesigurnosti u svoje sposobnosti i izgled, a ponekad dođi i samoako žele s nekim porazgovarati ili da ih netko sasluša.

Učenici dolaze samostalno, na inicijativu nastavnika ili roditelja, a može ih i sam psiholog pozvati. Slobodni su doći pod bilo kojim odmorom radi razgovora ili dogovora, a ako je hitno, bilo kada u radnom vremenu.

Odlaskom psihologu odlučujemo se na rješavanje problema traženjem jakih strana i snaga učenika, a tajna moći je u traženju pomoći!

Empatija je sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i odgovarajućih načina reagiranja na opažene emocije. Osnovna je sastavnica moralnog rasuđivanja  te je izrazito važna za zdrav emocionalan i moralni razvoj djeteta. Empatija je blisko povezana sa suosjećanjem i moralnim ponašanjem te sadrži kognitivnu (racionalno razumijevanje) i emocionalnu  sastavnicu (osjećati osjećaje drugih).

To je vještina koju dijete uči od najranije dobi i važna je uloga roditelja i okoline u njenom poticanju i razvijanju.

Jednim dijelom  je „zapisana“ u moždanim strukturama te se može reći da su djeca u određenoj mjeri prirodno sklona tome da budu empatična i moralna. Iako se čini da neka djeca prirodnije razvijaju svoju empatiju, svoj djeci je potrebna pomoć u učenju ove složene emocije i vještine i to od njihove najranije dobi.

U školskoj praksi nerijetko se znaju prepoznati ponašanja djece koja teško prihvaćaju pravila i granice, imaju problem s autoritetom, nesocijalizirana odnosno nespremna za kompromise gdje sve mora biti po njihovom, koja imaju slabu kontrolu nad vlastitim ponašanjem, sklonost čestim promjenama raspoloženja te su vrlo osjetljivi kad se radi o njima, a kad se radi o drugima pokazuju nedostatak empatije.

Zašto je važno razvijati empatiju kod djece?

Kapacitet za empatiju,  djeci olakšava povezivanje s drugim ljudima/živim bićima te imaju više prijateljskih veza u kojima se osjećaju zadovoljno. Djeca koja nisu naučila biti empatična izrastaju u neosjetljive odrasle osobe koje nailaze na velike poteškoće u stvaranju kvalitetnih odnosa  s drugima. Djeca učenjem kako prepoznati  tuđe osjećaje, na koji način uvažavati  osjećaje i stanja drugih postaju uspješnija i zadovoljnija u školi te se bolje snalaze u socijalnim situacijama. Istraživanja su pokazala da su djeca koja u svojim ponašanjima pokazuju kako misle samo na sebe i na vlastitu ugodu, sklonija ranom uzimanju alkohola, pušenju i zloupotrebi droga. Kod odraslih osoba osim u privatnom životu, sposobnost boljih odnosa s okolinom rezultira obično i kvalitetnijim funkcioniranjem na radnom mjestu gdje je ključan timski rad, a osobe koje su empatičnije i socijalno osjetljive dokazano su bolji suradnici.  Sposobnost za održavanje kvalitetnih odnosa je veća, a čvrsti, ispunjavajući odnosi iznimno su važan faktor za sreću.

RAZVOJ EMPATIJE

Prethodnice empatije vidljive su već u prvim danima života. Novorođenče koje plače može na plač potaknuti drugu novorođenčad iako to nije izraz prave empatije, već odgovor na zvuk kojeg dijete doživljava neugodnim. Naznake ponašanja koje je bliže izražavanju prave empatije pokazuje se oko druge godine, kada dvogodišnjak vidi svoju majku kako plače, može se dogoditi da će joj ponuditi neku svoju igračku ili bananu koju jede. Nejasno je razumije li dijete te dobi osjećaje svoje majke ili je samo uznemireno načinom na koji se ona ponaša. Dijete je spremno na dijeljenje i pomaganje tek kada uspostavi jasan pojam o sebi

Rano i srednje djetinjstvo

Otprilike u četvrtoj godini dijete počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih. Između treće i pete godine dijete polako razvija  vještine i stječe iskustva u davanju, dijeljenju, pomaganju, no još ne pokazuje stalnost i konstantnost u takvom ponašanju. Tek za petogodišnjaka možemo reći da zna davati i pomagati. Tijekom školskog razdoblja do adolescencije, dolazi do punog razvoja empatije i ona ne/postaje sastavni dio života mlade osobe.

Pubertet i adolescencija

Kod djece starije školske dobi, pogotovo pri ulasku u pubertet počinje se primjećivati nedostatak empatije, a u procesu separacije djeca postaju izrazito orijentirana na same sebe. Fokus djeteta se pomiče prema različitim ljudima i skupinama izvan obitelji. Riječ je o normalnoj razvojnoj fazi mladog adolescenta, ali istovremeno treba pomoći adolescentu da integrira empatiju u svoj normalni rast i razvoj na način da se razgovara kako bi se on osjećao, pomagati u razmišljanju koje seže dalje od njega samoga i uključuje osjećaje i interese drugih.

UČENJE EMPATIJE

Jedan od najefikasnijih načina učenja empatije je kroz empatično ponašanje djetetovih roditelja od dojenačke dobi tj. stvaranjem uvjeta za zadovoljavanje emocionalnih i fizičkih potreba, uspostavljanjem sigurnog obiteljskog okruženja, pokazivanjem privrženosti te poštivanjem djetetove osobnosti. Dojenčad i djeca koja su tek prohodala najviše uče iz načina na koji roditelji s njima postupaju kad su uznemireni, uplašeni ili “mrgudi”. Ponekad je teško biti strpljiv s malom djecom, ali važno je pokušati ostati smiren u situacijama u kojima se dijete ponaša na “nepoželjan način”- ne vikati, tresti ili udariti ga (to ih uči da su to prihvaćeni načini za upravljanje emocijama i da se smiju činiti drugoj djeci ili odraslima.  

EMOCIONALNO OPISMENJAVANJE

S razvojem govora sve se više možemo oslanjati na riječi, objašnjavati govorom svoje i tuđe emocije i stanja, kako bi i dijete samo naučilo prepoznavati svoje, ali i osjećaje drugih i tako počelo razvijati svoju emocionalnu pismenost.  Važno je održavati s djecom smislenu komunikaciju,  pažljivo i aktivno slušati , postavljati pitanja koja će im pomoći da razjasne svoje osjećaje i misli. Do ulaska u predškolsko doba dijete već može razgovarati o tome i razumjeti kako se drugi osjećaju. Bolje je poticati i ukazivati na poželjna ponašanja nego kritizirati ona koja ne želimo da se javljaju.  Od 5. godine djeca  mogu učiti o empatiji kroz razgovor o hipotetskim problemima npr. kako bi tebi bilo… . Tijekom srednjeg djetinjstva empatija se povećava jer djeca razumiju širi raspon emocija i koriste višestruke znakove prilikom procjenjivanja tuđih osjećaja. U kasnom djetinjstvu dolazi do napretka  u zauzimanju perspektive što omogućuje šire odgovore suosjećanja i uživljavanja u tuđa emocionalna stanja (s 8 god. složenije moralne odluke: osjećaji drugih mogu biti različiti od njihovih). Ako se dijete ponaša na određeni način samo radi pravila, tada to vjerojatno čini iz straha zbog roditeljske kritike i kazne. Ako je naučilo da se uživi u tuđu situaciju, tada to čini zbog unutarnje motivacije da drugome ne čini loše te će tu vještinu počet primjenjivati u raznim situacijama, a ne samo onima određenim roditeljskim pravilima.

VAŽNO JE ZNATI ZAUZETI SE ZA SEBE

Osoba koja daje, uvijek dobiva nešto i za sebe . Važno je prosocijalno ponašanje. Dijeljenje, suradnja i pomaganje drugima je važno, no važno je znati i moći reći "ne" odnosno zauzeti se za sebe kada smatramo da nam je to potrebno i za nas ispravno. Dobra mjera između usmjerenosti na sebe i na druge, odnosno svijest o mogućnosti odabira u svakom trenutku našega života, vještina je koju je poželjno imati i razvijati, a koju možemo naučiti jedino iskustvom.

KAKO RAZVIJATI EMPATIJU?

Razvijajte brižni, topli odnos sa svojom djecom

Provodite redovno sa svojom djecom kvalitetno zajedničko vrijeme – radeći zajedno nešto što vas povezuje ili u čemu oboje uživate. Igrajte se zajedno s djecom, sudjelujte u igrama u kojima se sudionici izmjenjuju u aktivnostima ili u kojima se koriste zajednička sredstva za igru (kockice, lutkice, autići, pribor za crtanje i drugi kreativni materijali…). U igri, djeca često koriste borbu između dobra i zla. Uključivanjem u igru, dijete možete postepeno učiti da niti jedan čovjek nije samo dobar ili samo zločest  te možete pokušati borbu između dobra i zla pretvoriti u razumijevanje tuđe situacije. Pri tome vodite računa da predškolsko dijete ima ograničenu sposobnost predočivanja psihičkog iskustva drugih te da im je teško otrgnuti se od vlastitog stajališta kako bi preuzelo stajalište druge osobe. Budite strpljivi i pažljivi te činite to korak po korak kako dijete ne bi osjećalo da mu namećete nešto što nije u skladu sa njegovom igrom.

Omogućite djeci da vježbaju brigu za druge i zahvalnost . Omogućiti da male obrasce ponašanja pretvaraju u pozitivnu naviku – pomoć oko kuće, pomoć prijatelju oko zadaće, česti razgovori o tome što nam se sviđa kod drugih . Važno je da djeca dobiju priliku. Potičite djecu da zahvale drugima za nešto što su te osobe učinile za njih.

Obiteljska okupljanja na kojima svi članovi obitelji zajedno rješavaju međusobne male probleme mogu pomoći atmosferi međusobnog uvažavanja. Stavljajte fokus na brigu i poštenje – razgovarajte s djecom o takvim ili suprotnim ponašanjima koja vide u svojoj okolini ili primjerice na televiziji, u kazališnoj predstavi…te im pojasnite svoje stajalište o nečemu što mislite da je ispravno ili nije.

Proširite djetetov »krug« brige prema drugima

Izazov je naučiti djecu da vode brigu i o osjećajima ljudi izvan uskog kruga bliskosti. Iznimno je pri tome bitno da djeca nauče poštovati osobe koje percipiraju drugačijima od sebe i svoje okoline – drugog jezika, boje kože... 

Važno je i da djeca shvate kako njihovo ponašanje utječe na okolinu – primjerice da kršenje nekog školskog pravila može povrijediti drugo dijete ili ponukati i druge učenike da naprave isto. 

Razgovarajte s djecom o tome kakvi mogu biti načini pomoći. Neka među temama razgovora budu specifični problemi drugih ljudi na koje nailazite u vijestima ili u filmovima.

Budite snažni moralni uzor i mentor

Obratite pažnju na vlastito prakticiranje poštenja, pravednosti i brige za druge. Razmjenjujte stvari s drugima, darujte i posuđujte. Budite pošteni – kad učinite nešto pogrešno što utječe na vaš odnos s djetetom, ispričajte se, porazgovarajte o razlozima pogreške i objasnite kako je planirate izbjeći u budućnosti. Konflikte rješavati bez ljutnje i uspješno kontrolirati jake negativne emocije usmjerene prema drugima. Također je važno ne zanemariti ulogu starije djece, braće i sestara te vršnjaka.

Važno je znati i da će djeca poželjeti ugledati se na roditelje samo ako ih poštuju i ako im vjeruju – ukoliko se to ne događa, bitno je poraditi i na popravljanju tog odnosa povjerenja.  

Pomognite djeci da razviju sposobnost samokontrole i kvalitetnog upravljanja svojim osjećajima

Sposobnost da pomognemo drugima često je »zasjenjena« negativnim osjećajima. Djecu možemo naučiti da su ti osjećaji normalni, no da neki načini na koje se nosimo s njima nisu učinkoviti.  Djeca koja su agresivnija, a k tome imaju oslabljenu sposobnost zauzimanja tuđe perspektive i impulzivno pokazuju negativne osjećaje, bit će manje empatična.Vježbajte s djetetom kako rješavati konflikte s drugima (igranje uloge, vježbati slušanje i ponavljanje).

Neka briga za druge bude važna

Učiniti pravu stvar čak i kad je to teško, držati se principa pravde i poštenja i poštivanja drugih čak i kad se sama okolina tako ne ponaša, kompleksni je etički kodeks koji djeca moraju naučiti iz ponašanja roditelja. Šaljite jasne poruke – »važno je da budeš sretan, ali ne pod svaku cijenu…važno je i da si pošten/dobronamjeran prema drugima”. Ohrabrujte djecu da svoje konflikte s okolinom pokušaju riješiti umjesto da samo izađu iz odnosa koji ih ne čini sretnima.

Osnažite sposobnost svoje djece da budu etična i da pozitivno doprinose mijenjanju zajednice na bolje

Postati nositelj dobrih promjena može biti izuzetno zabavno i poticajno za dijete. Potaknite takva ponašanja prema drugima čestim raspravama o nekim etičkim dilemama koje muče njihov uzrast. Ohrabrite dijete da poduzme nešto vezano za problem nepravde koji uočava, primjerice, u svom razredu. Potaknite timski rad u rješavanju problema. Pomognite mu da se uključi u neki dobrotvorni rad u zajednici, na području koje ga zanima. Davanje pohvala za poželjno /prosocijalno ponašanje, poticanje da daju i posuđuju svoje stvari. 

Djetetu je važno omogućiti da samo odluči hoće li nekome dati neku svoju igračku (odnosno koje će igračke dijeliti s drugima, a koje su mu toliko važne da ih želi imati samo za sebe), pomoći drugome, surađivati ili ne. Dijete će tako učiti na posljedicama svog ponašanja i svom iskustvu dopustiti djetetu i da samo istražuje i upoznaje svijet, pa tako i odnose s drugim. Uloga roditelja i odraslih je da osiguraju pozitivni primjer, uvjete i  sigurnu okolinu (fizičku, psihičku i socijalnu) u kojoj će se to događati.

Za razvoj empatije kod djece važni su emocionalna toplina, prihvaćanje, pružanje podrške, pažnja, pokazivanje brige, razumijevanje, a da se pri tome koriste objašnjenja, ohrabrivanja djeteta i pohvale. Cilj je stvaranje kvalitetnog odnosa, a to se postiže iskazivanjem iskrenog interesa za djetetove doživljaje svijeta, razgovor o stvarima koje smatra važnim i afirmiranje djetetovog truda i postignuća.